Za Miroslava

(Oteto s booksa.hr :)

Ovo ljeto započeo sam (nakon petnaestak godina) isponova čitati Krležu; posve neopterećen težinom klasika, nataloženim iskustvom i neodgovarajućim godišnjim dobom poželio sam ga promotriti kroz nove naočale, s pažnjom dostojnom bilo kojeg suvremenog, novog i zanimljivog prozaika. Prvo što mi je upalo u oči jest kako je oprema nedavnog reizdanja Hiljadu i jedne smrti (Naklada Ljevak, 2011.), zbirke prvotno izdane 1933. (i odmah potom zabranjene) vrlo minimalistički moderna, kao da je napravljena za Murakamija, a ne za 'starinskog' Krležu.

I onda se Krleža obrušio na mene svom snagom: nakon gotovo osamdeset godina, priče su mu nevjerojatno svježe, društveno kritične više no što itko danas može i pojmiti, a kamoli izreći ili napisati. U usporedbi s bardom, sve što se danas piše pod krinkom 'stvarnosne proze' ili pak aspirira društvenoj kritici podsjeća na tričave pubertetske kvazi-refleksije napisane u tajni dnevnik. Ništa nije ni sveto ni imuno od Krležine razorne kritike, kako onomad, tako i danas; kako na nebu, tako i na zemlji. Usitinu, dragi ljubitelji lika i djela onog Nijemca s Prada cipelicama, ti pošteni svijete iskreno zabrinut zbog gorke sudbine otetog novigradskog zemljišta: Krleža u svojim pričama beskompromisno rastura svetu crkvu rimsku ("Crkva rimska trguje od početka svoga s robovima i s tamničarima podjednako blagohotno (...) Jučer smo zbog te zemljine kugle palili ljude – jer nije okrugla, a danas razgovaramo s podvornicima da je okrugla, a sve su to zapravo poganske i bezbožničke predrasude jer nama je najglavniji naš poslovni uspjeh."), potom razbija iluzije slobode i države ("O tome kako smo bili austrijanski robovi, i kako su Srbi bili pariski robovi i lutke, i kako se ni danas nismo oslobodili, jer da se ne radi o tome da li novine pišu da smo slobodni ili ne, nego o tome jesmo li bogati ili su nam kese prazne, pak prodajemo svoju radnu snagu; a o tome novine uopće ne pišu."), a ne zaobilazi ni velevažne hrvatske tlapnje o hiljadugodišnjem kraljevstvu i slavnijoj, ali podjednako lažnoj prošlosti ("...idu i prolaze hrvatske čete, vječne hrvatske čete idu i prolaze već pet stotina godina, prohode i nestaju i prolaze, već hiljadu godina stupaju i idu i idu hrvatske čete, i kolju se i pale i divljaju, ti prokleti balkanski graničari, ti žalosni kmetovi carski, ta gladna rulja robova koja tako stupa noći i noći, dane i dane, godine i godine, stoljeća i stoljeća, i prolazi i ide i nestaje, jedan-dva, jedan-dva, i vuče se kao umorno kljuse na repu historije.").

U zbirci je deset priča i novela koje govore o smrtima: malim i stvarnim (u pričama 'Smrt bludnice Marije' ili 'Smrt Florijana Kranjčeca') ili pak velikim, globalnim i simboličkim (npr. naslovna 'Hiljadu i jedna smrt' gdje se mjesto radnje jedan jedini put u zbirci iz panonskog kala izmješta začudno daleko na azijski kontinent, pa 'Mlada misa Alojzija Tičeka' ili 'Smrt Rikarda Harlekinija', gdje Krleža vodi dijalog sa samom hrvatskom književnošću u obličju bludne gospođe koja se vucara svake godine s drugim 'talentom'...). Vrijeme radnje, da pristupimo problemu lektirno, jest negdje na razmeđi stoljeća: plemići 'šljivari' neumitno propadaju, civilizacija i progres nastoje nadvladati nad maglama krvavog devetnaestog vijeka, ali ubrzo će se svijet pokazati u svom u najcrnjem obličju, višestruko krvavijem.

Centralna, noseća novela zbirke je bez svake sumnje 'Veliki meštar sviju hulja', makabrična pripovijest o Šefu, vlasniku 'Hrvatskog Pogrebnog Zavoda' ("Ha-pe-ze je postao već pojam bez kojeg ne bismo mogli da egzistiramo, i privredna baza toga poduzeća osnova je našeg narodnog gospodarstva"). Naravno, Šef je uz to i reklamer (marketinški mogul, rekli bismo danas), vlasnik tiskare i vodećih novina koje puni crnom kronikom – on je glavom i bradom sam Nečastivi, a zatravljena masa oslijepljena propagandom trči da se upiše u Ha-pe-ze, i "babe i kanonici, presvijetli i veliki župani u miru što male bijele pudle vodaju na uzici, kraljevski nadstražari s virginijom, dojenčad i fakini, oficiri i trudne žene, djevojčice i soldati, sve to vrvi pred pogrebnim zavodom. (...) Guraju se ljudi da se upišu i pretplate, u strahu da ne bi izostali iz mrtvačkog popisa, da im se ne desi da i oni ne umru u velikom ratnom klanju, toj posljednjoj apoteozi evropske civilizacije. Guraju se i natječu da dobiju smrtovnicu što prije, pa da ne čekaju predugo ovdje, na toj nesretnoj kugli, u blatnom gradu i po smrdljivim ulicama." Ha-pe-ze? Hmm, kao da podsjeća na nešto. O, da, uvjeravam vas da je učitavanje naknadnog značenja u navedenu priču koliko zaprepašćujuće, toliko i poučno.

Čitajući Krležu, sve je jasno kao dan: ništa nova pod kapom nebeskom. Isti problemi, iste dvojbe, neurastenični (malo)građanski intelektualci, razapeti između vlastitih moralnih dvojbi i sveopćeg društvenog rasapa najradije biraju smrt u alkoholu ili samoubojstvu, bez stvarne akcije koja ostaje samo teoretska. U ovaj ponovni osvit globalne krize, sveopće nesigurnosti i tinjanja mnogih ratova, samo se treba zapitati zašto danas nitko od književne elite nema moralne hrabrosti strgnuti masku licemjerja svakodnevnice, ove "dijabolične i paklene dekorativnosti naših dana" tako kao što je to radio stari Fritz? Kritika se svela na besciljno letenje preplašenih knjiških moljaca oko vatre istine, moljaca koji se panično boje da će možda oprljiti vlastita svilena krilca, pa je stoga lakše o svakome i svemu pisati afirmativno i ulizivački. Gdje je, dakle, ta poštena inteligencija koja bi razumjela i razotkrila današnju mentalnu osakaćenost i zatupljenost svekolikog puka, razuma ispranih televizijom, lošom književnošću, podjelom na crvene i crne, tabloidnim jutarnjolikim novinama, u tom "vrtoglavom ludilu zbivanja, senzacije i blefa" kakvim ga Krleža vidi još 1933.? Nije li to možda stoga što isti ti Šefovi, medijski moguli kroz novinski 'kolumnistički' prostor guše razum i plaćaju sinekure književnicima, pružajući iluziju kritike i gradeći blef 'drukčijeg mišljenja', a dobivajući u zamjenu prešućivanje i zataškavanje vlastitog prljavog rublja, privatizacijskih i inih afera? Crkva pak trči za profitom, namjesto sirotišta i pučkih kuhinja zajedno sa švercerima oružja gradi shopping-centre, i spremna je zbog novca pljunuti na vlastitog poglavara skrivajući golf-palice iza leđa, punih usta interesa pastve, u sprezi s korumpiranim pravosuđem... A kao konačni argument rasprave uvijek se na površinu izvlači vojna knjižica iz 1991... Krleža kao da je predvidio da će se pojaviti dva lica istog zlatnika, sudac Slavko i Sudac Zlatko, a trideset godina nakon Krležine smrti sve je "u ovoj našoj jadnoj maloj austrijskoj garnizoni" nepopravljivo isto, osim što umjesto bečkog dvora sudbinu kroje 'bankiri' i nema nijednog glasa koji bi iz sve snage udario po demagogiji, dvostrukim kriterijima, lažnom domoljublju i još lažnijoj vjeri.

 Ekspresionistički stil Krležine novelistike izuzetno je jezično i semantički bogat. Mnoštvo je riječi čije smo značenje zanemarili ili zaboravili, a opisi su krležijanski dugi i koloristički bogati - recimo u 'Velikom meštru' na desetke stranica opisuje se jedna zagrebačka donjogradska kuća, što poput "blatnog i gadnog kaveza" stoji kao zlokobna metafora za čitav svijet, diše i uvija se kao kakva ranjena zvijer, truli i ispušta smradove i zvukove napuklih orkestriona... Krleža je eksplozivan, vrlo suvremen, fascinantan, istinit i precizan. Pisac je to kojeg moramo ponovno otkriti, jer nas s povijesne razdaljine od tričetvrt vijeka dodiruje i objašnjava nam stvari koje su zapravo samorazumljive, ali smo ih skloni zaboravljati, povedeni i zavedeni dnevnim događajima koji se smjenjuju kao na tekućoj traci. Napredak nas je evidentno dotakao u zadnjih nekoliko generacija, ali su sve do jučer, sub specie aeternitatis, naši očevi beznadno živjeli u seoskom blatu, ginuli pod tuđim stjegovima kao marva, klali se po krčmama, umirali od sušice i sanjali o gradovima, toplini ugljena, ili kakvom činovničkom ili nadstražarskom mjestu u državnoj službi, dakako.  A danas nam Krleža daje zvučnu pljusku podsjećajući kako smo (unatoč fejsbucima) i dalje ista stoka: puno, puno smo bliže tim vremenima nego što si zamišljamo.        

Božidar Pavlović