četvrtak, 16. travnja 2009.

PROLOG

Trčim….

To je otprilike kao mala plovidba; lijevi val…desni val; lijevi bok-desni bok, lijeva, desna noga, a samo naprijed …

Kroz betonsku pustinju i prašinu; ovaj puta...

Prozori , prozori…svjetla, semafori…

3 kilometra, 5, deset; a onda sparing; utezi, konop…

Trčim...

Kroz šumu… Pravu, sam trčao. Prije.

Bila je magla, i prve ptice…

Prvo bi se javila Emirova Nera dolje, a na nju Rđo i Tajson, pa onda svi kerovi iz sela…

Trčim…

Danas, ovo je betonska sutjeska…

Bogu iza nogu…Na kraju svijeta…Neki to zovu početkom (centrom)…

Spor je…

Kažu krupan je, ali star i spor.

Tako i izgleda.

Jab, jab, jab…To je sve. Samo ga drži podalje i pucaj...

Jab, jab..

Ruke gore i kreći se…

Noge rade…

To je to; dobro

Ne sjećam se…

Na snimci se vidi da sam bio pola koraka preblizu.

To je išlo preko ruke. Lijeva, desna i… Kraj!

Ne toliko jako, koliko precizno…

Teško je ustati ako brod plovi i ljulja se…

Čuo sam Neru… Rđu i sve…

Baš zbog tih sati htio sam dalje…

Jebi ga.

Trčim…

Nema pod ovim stopalima usta punih gline, nema otkolutalih jabučica ni rebara koja draže gladne pse.

Trčim…

Ovdje noge trkača ne dotiču prošlost.

Ovdje je asfalt zalio sve.

A u mom kraju, svaki je korak gaženje nečijeg groba.

Trčim…

Ne znam čiju sam sve povijest vrijeđao svakim dodirom stopala.

Trčim.

Otkrivam kozje staze u betonskim labirintima.

(Ovdje nema ptica koje najavljuju Nešto;

ali nema ni glasova iz podzemlja koji zovu u Ništa…)

Lagano samo, lijeva-desna…

Kroz parkove djetinjstva…

Nude se obrazi i oči se smješe mojih prijatelja.

Nitko nije otišao, nema umrlih;

Svi žive i svi su tu dok ja nastojim krenuti dalje.

Trčim…

Jedna je bomba pala u dvorište 12a.

Za tjedan dva, naći će glavu te djevojčice među granama proljeća koje dolazi.

Trčim.

Sve to, poslat će pod zemlju moji koraci…

Zakopat ću sva ta lica pod svojim tabanima…

Tu djevojčicu bez lutke ili tu glavu lutke bez djevojčice, oči vojnika koji gori, majku koja prepoznaje samo odjeću djeteta, poljske telefone, željezne krevete, akomulatorske kiseline, ljepljive trake, alke, lance i katance…

Trčim.

Ovaj asfalt guta sve…

Dalje, dalje i dalje…

Zakucavam/zakopavam prošlost svojim skokovima…

Trčim…

Ovo je prolog za jedan od stripova koji radim. Radi se o balkanskom azilantu u Americi koji svoj poljuljani identitet t.j. samog sebe, pokušava pronaći kroz sport. Naravno, svakodnevni trening uključuje i trčanje…

Nema komentara: