četvrtak, 16. travnja 2009.
PROLOG
Trčim….
To je otprilike kao mala plovidba; lijevi val…desni val; lijevi bok-desni bok, lijeva, desna noga, a samo naprijed …
Kroz betonsku pustinju i prašinu; ovaj puta...
Prozori , prozori…svjetla, semafori…
3 kilometra, 5, deset; a onda sparing; utezi, konop…
Kroz šumu… Pravu, sam trčao. Prije.
Bila je magla, i prve ptice…
Prvo bi se javila Emirova Nera dolje, a na nju Rđo i Tajson, pa onda svi kerovi iz sela…
Danas, ovo je betonska sutjeska…
Bogu iza nogu…Na kraju svijeta…Neki to zovu početkom (centrom)…
Spor je…
Kažu krupan je, ali star i spor.
Tako i izgleda.
Jab, jab..
Ruke gore i kreći se…
Noge rade…
To je to; dobro…
Ne sjećam se…
Na snimci se vidi da sam bio pola koraka preblizu.
To je išlo preko ruke. Lijeva, desna i… Kraj!
Ne toliko jako, koliko precizno…
Čuo sam Neru… Rđu i sve…
Baš zbog tih sati htio sam dalje…
Jebi ga.
Trčim…
Nema pod ovim stopalima usta punih gline, nema otkolutalih jabučica ni rebara koja draže gladne pse.
Trčim…
Ovdje noge trkača ne dotiču prošlost.
Ovdje je asfalt zalio sve.
A u mom kraju, svaki je korak gaženje nečijeg groba.
Trčim…
Ne znam čiju sam sve povijest vrijeđao svakim dodirom stopala.
Otkrivam kozje staze u betonskim labirintima.
(Ovdje nema ptica koje najavljuju Nešto;
ali nema ni glasova iz podzemlja koji zovu u Ništa…)
Kroz parkove djetinjstva…
Nude se obrazi i oči se smješe mojih prijatelja.
Nitko nije otišao, nema umrlih;
Svi žive i svi su tu dok ja nastojim krenuti dalje.
Jedna je bomba pala u dvorište 12a.
Za tjedan dva, naći će glavu te djevojčice među granama proljeća koje dolazi.
Trčim.
Sve to, poslat će pod zemlju moji koraci…
Zakopat ću sva ta lica pod svojim tabanima…
Tu djevojčicu bez lutke ili tu glavu lutke bez djevojčice, oči vojnika koji gori, majku koja prepoznaje samo odjeću djeteta, poljske telefone, željezne krevete, akomulatorske kiseline, ljepljive trake, alke, lance i katance…
Trčim.
Ovaj asfalt guta sve…
Zakucavam/zakopavam prošlost svojim skokovima…
Trčim…
Pretplati se na:
Postovi (Atom)